Šta obići u okolini Vrnjačke Banje
Podneblje stare Raške, u kome se nalazi Vrnjačka Banja, istorijsko je jezgro najstarije srpske države na ovim prostorima. Upravo iz te činjenice proističe bogatstvo vrnjačke okoline koje se ogleda u crkvama, manastirima i srednjevekovnim utvrđenjima starim više vekova. Tu su još i brojni kulturno-istorijski spomenici, planinski turistički centri, izletišta, reke, vinogradi ...
Manastir Ljubostinja
U blizini Trstenika, na 16 km od Vrnjačke Banje, nalazi se manastir Ljubostinja. Ovaj ženski manastir, kao zadužbina knjeginje Milice, podignut je u periodu nakon bitke na Kosovu, krajem 14-og i početkom 15-og veka. Knjeginja Milica se u njemu zamonašila 1392. godine i uzela duhovno ime Evgenija. Ovde je provela ostatak života zajedno sa svojom prijateljicom, srednjovekovnom srpskom književnicom, despoticom Jelenom Mrnjavčević, odnosno monahinjom Jefimijom. Ona je u ovom manastiru i preminula, a njene mošti se i danas čuvaju u manastiru. Izgrađen je u stilu Moravske škole, koja je ovde na unikatan način objedinila i uticaje mletačke gotike i islamske arhitekture. Izgledu manstira posvećena je velika pažnja i njegova impozantna spoljašnjost ogleda se u masivnim kamenim rozetama na sva četiri spoljašnja zida. Manastir je više puta trpeo nasilje, te je stoga više puta i obnavljan, a do danas sačuvana crkva zadržala je sve odlike moravskog stila. Kako je manastir kroz vekove pretrpeo mnoga oštećenja, nije mnogo sačuvano od njegovog izvornog živopisa na kojima su, osim likova svetaca, sačuvani i likovi knjeginje Milice, kneza Lazara, despota Stefana i njegovog brata Vuka. Kao spomenik kulture od izuzetnog značaja, poslednja zadužbina Nemanjića, mauzolej kneginje Milice i kosturnica sa preko trideset otkrivenih monaških i plemićkih grobova, Ljubostinja od 1979. godine uživa najviši stepen zaštite Republike Srbije.
Manastir Žiča
Žiča je srpski srednjovekovni manastir iz prve polovine 13. veka koji se nalazi u dolini Ibra, nedaleko od Kraljeva. Od Vrnjačke Banje je udaljen 32 km i do njega je najlakše stići ako se krene putem koji od Kraljeva vodi ka Mataruškoj Banji. Manastir od izuzetne istorijske i duhovne važnosti podigao je Stefan Prvovenčani sa svojim bratom Savom, u razdoblju od 1206. do Savinog odlaska u Hilandar 1217. godine, a radovi su trajali do 1221. godine. Manastir Žiča je osnovan sa nedvosmislenom namerom da bude sedište Arhiepiskopije gde će se krunisati kraljevi i postavljati arhiepiskopi Srpske Pravoslavne crkve. Nakon sticanja crkvene samostalnosti 1219. godine, zahvaljujući Svetom Savi, u Žiči je smešteno sedište autokefalne srpske arhiepiskopije. Tokom srednjeg veka, u Žiči su ustoličavani episkopi i krunisani kraljevi iz dinastije Nemanjića. Manastirska crkva, podignuta u Raškom stilu, posvećena je Vaznesenju Hristovom. Arhitektonska osnova manastira je jednobrodna, sa oltarskim prostorom i sa prostranom pripratom sa kulom. Manastir se mnogo puta od svog podizanja suočavao sa rušenjima, iznova je obnavljan i njegova burna istorija dodatno je uticala na poštovanje koje je stekao. Zbog toga je pravo čudo što je njegovo slikarstvo i u tako skromnom obimu do danas uopšte sačuvano. Najstarije freske manastira Žiče oslikane su posle 1219. godine i danas su sačuvane uglavnom u pevnicama i kuli. Manastir Žiča je 1979. godine proglašen za spomenik kulture od izuzetnog značaja i nalazi se pod zaštitom Republike Srbije.
Crkva Svetog Save
Crkva Svetog Save se nalazi u selu Gračac, na planini Goč. Ne zna se kada je ova crkva tačno podignuta, ali se pretpostavlja da je stara više od 800 godina. Veruje se da je crkva zidana u isto vreme kad i Manastir Žiča, kao i da je sam Sveti Sava, sa svojim ocem Stefanom Nemanjom, učestvovao u njenoj izgradnji. Po nekim predanjima, Crkva Svetog Save u Gračacu je čak i starija od Manastira Žiča. Crkva je kroz istoriju mnogo stradala i tu se krije razlog zašto nemamo tačne podatke o vremenu njenog nastanka i njenim ktitorima. Do početka 19. veka, od ove crkve ostali su samo temelji na kojima je 1812. godine podignuta nova crkva.
Manastir Svete Petke
Manastir Svete Petke nalazi se u selu Stubal, 12 km severno od Vrnjačke Banje, na obroncima Gledićkih planina. Sagrađen je relativno skoro, u periodu od 1970. do 1978. godine na mestu na kojem je u prošlosti već postojao verski objekat. Iako od njega nije ostalo mnogo materijala, ostala je vera u to da je ovo mesto sveto. Jedino što je ostalo iz tog perioda je četvorougaoni kamen za koji se pretpostavlja da je deo drevne crkvice, tačnije njen oltarski deo i narod veruje da je ovaj kamen čudotvoran. U početku je manastir bio muški, a od 1989. godine postao je ženski. Od 1999. godine manastir je počeo brže da se razvija. Srušene su stare kućice i sav prostor ispred crkve je uređen. Na crkvi je dograđen zvonik, a crkva je u potpunosti renovirana i živopisana.
Manastir Veluće
Manastir Veluće se nalazi nedaleko od Trstenika, oko 30 km od Vrnjačke Banje. Među istoričarima nema saglasja o ktitoru i vremenu nastanka. Smatra se da je zadužbina nepoznate porodice koja je pripadala vlasteli kneza Lazara, čiji su muški pripadnici najverovatnije poginuli u Kosovskom boju. Godina izgradnje 1377/78. izvodi se na osnovu sličnosti arhitekture sa crkvom Lazaricom u Kruševcu i smatra se da joj je bila uzor u gradnji ili da su, pak, građene istovremeno, i to od istih majstora. Zidana je kamenom peščarom i opekom, sa naglašenim spojnicama maltera. Unutrašnjost manastirske crkve, posvećene Vavedenju Presvete Bogorodice, ukrašena je freskama pre 1389. godine i one se stilski potpuno razlikuju od savremenog moravskog slikarstva. Ne zna se u kojoj meri i kada je crkva stradala, ali se na osnovu dva sačuvana natpisa zaključuje da je obnavljana 1833. i 1836. godine u vreme vladavine Miloša Obrenovića, kada je gornji deo crkve oslikan sa spoljne strane i sagrađen konak. Ikonostas kapele je delo manastirske ikonografske radionice. Manastir Veluće se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja.
Crkva Lazarica
Crkva Lazarica nalazi se u Kruševcu, 40 km od Vrnjačke Banje. Podigao ju je knez Lazar kao pridvornu crkvu svoje novosagrađene prestonice, u slavu prvog sina Stefana, naslednika prestola. Crkvu je posvetio arhiđakonu Stefanu, zaštitniku dinastije Nemanjića. Otuda i njeno izvorno ime Crkva svetog Prvomučenika Stefana. Izgrađena je, najverovatnije, između 1376. i 1380. godine i upravo u ovoj crkvi se srpska vojska, na čelu sa knezom Lazarom, uoči Vidovdana pričestila pred polazak u boj na Kosovo 1389. godine. Po stilu gradnje, crkva Lazarica pripada skupini ranih crkava Moravskog stila. Spoljašnjost crkve karakteriše vizantijski način zidanja smenjivanjem reda žutog tesanika sa tri reda crvene opeke, a urađene su i široke spojnice maltera koje izbijaju iz ravni koju stvara zid. Interesantno je da Lazarica od pada Kruševca pod tursko ropstvo 1454. godine nije rušena niti pretvarana u džamiju, što je bila sudbina mnogih pravoslavnih crkava. Turci su ovu crkvu povremeno koristili kao konjušnicu ili barutni magacin, ali je veći deo građevine veran srednjovekovnom periodu. Prema dosadašnjim istraživanjima, crkva nije bila živopisana sve do sredine 18. veka, a od tog slikarstva očuvani su samo fragmenti. Crkveni ikonostas potiče iz 1844. godine i danas je sačuvan u potpunosti. Lazarica je danas najstarije i najvrednije zaštićeno kulturno dobro od izuzetnog značaja grada Kruševca.
Manastir Studenica
Ovaj srednjevekovni manastir je od Vrnjačke Banje udaljen 86 km i do njega je najlakše stići putem koji vodi do Mataruške Banje, ibarskom magistralom sve do naselja Ušće, odakle Vas putokazi vode pravo do ovog srednjevokovnog dragulja srpske vere i istorije. Manastir Studenica je muški manastir. Osnovao ga je 1186. godine srpski župan Stefan Nemanja, a radovi su trajali do 1196. godine. U manastirskom kompleksu nalazi se Saborna crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice (jedna od najstarijih iz grupe raških stilskih spomenika), zadužbina kralja Milutina posvećena Joakimu i Ani (Kraljeva crkva), kao i crkva Svetog Nikole, poznata i kao Nikoljača i interesantna po tome što je sagrađena od lomljenog kamena. Bogorodičina crkva danas čuva mošti velikog župana Stefana Nemanje, velike županice Ane (Anastasije) Nemanjić, prvog srpskog kralja Stefana Prvovenčanog i kralja Stefana Radoslava. Riznica manastira Studenice bogata je mnogim primerima ikonopisa i ručnih radova, a pored toga manastir je poznat i po svojoj zbirci fresaka iz 13. i 14. veka, od kojih je daleko najpoznatija freska Raspeće Hristovo iz 1207. godine, jedno od najvećih dostignuća umetnosti srednjeg veka. Kao jedan od najstarijih i najvećih srpskih srednjovekovnih manastira, Studenica predstavlja nepokretno kulturno dobro Republike Srbije i spomenik kulture od izuzetnog značaja. UNESCO je 1986. godine uvrstio Studenicu u listu Svetske baštine čovečanstva.
Manastir Kalenić
Manastir Kalenić nalazi se u blizini Rekovca i udaljen je 40 km od Vrnjačke Banje. Nastao je u 15. veku po uzoru na dvorsku crkvu kneza Lazara u Kruševcu kao zadužbina protovestijera Bogdana, njegove žene Milice i brata Petra. Crkva manastira Kalenić, posvećena Vavedenju Bogorodice, sagrađena je i oslikana između 1407. i 1413. godine. Njegove likovne vrednosti svrstavaju ga među najznačajnije kulturne spomenike u Srbiji. Manastir Kalenić poseduje najočuvanije freske iz perioda 15. veka. Crkva je i iznutra i spolja bogato dekorisana, a za ovaj manastir se smatra da je najraskošniji srpski manastir moravskog stila.
Koznik
Tvrđava Koznik nalazi se 8 kilometara zapadno od Aleksandrovca, na nepunih sat vremena vožnje od Vrnjačke Banje putem koji vodi preko Goča. Jedno je od najpoznatijih srednjovekovnih utvrđenja u ovom delu zemlje. Smešten je na obroncima Kopaonika, na 921 metar nadmorske visine, odakle iznad reke Rasine dominira okolinom. Kao i o većini utvrđenih gradova iz tog perioda, i o nastanku Koznika se veoma malo zna, a nedostatak istorijskih podataka nadomešćuju brojne zanimljive priče i legende. Tačno vreme nastanka grada nije poznato, ali se na osnovu ostataka arhitekture u moravskom stilu pretpostavlja da je sagrađen u drugoj polovini 14. veka u vreme vladavine kneza Lazara Hrebeljanovića. Koznik se nalazi na teško pristupačnom terenu. Sa tri strane okružen je oštrim stenama, a samo utvrđenje je nepravilnog oblika i prati konfiguraciju terena. Prema predanju, materijal za gradnju iznošen je na kozama, pa je grad po tome i dobio ime. Bedemi su ojačani sa osam kula, razmeštenim na približno istom rastojanju. Na najvišoj tački, na sredini severnog bedema, nalazi se Donžon kula koja je i najbolje očuvana. Prvi put se u izvorima pojavljuje 1381. godine u Lazarevoj povelji manastiru Lavra svetog Atanasija na Svetoj Gori, koja je doneta "u plemenitom gradu Kozniku". Kasnije i Stefan Lazarević izdaje dve povelje svom velikašu Radiču Postupoviću kojima mu dodeljuje sva sela oko Koznika. Arheološka istraživanja lokaliteta obavljena su 70-tih godina 20. veka. Tvrđava je danas delimično konzervirana i nalazi se pod zaštitom Republike Srbije kao spomenik kulture od velikog značaja.
Maglič
Tvrđava Maglič, svojevrsni srpski Kamelot, nalazi se 20 km južno od Kraljeva i oko 40 km od Vrnjačke Banje. Smešten je u klisuri Ibra, na vrhu brda oko koga reka pravi oštru okuku i okružuje podnožje sa tri strane. Sagrađen je u 13. veku da brani severne granice države i jedini karavanski put koji je povezivao Moravsku dolinu i Kosovo polje, a prvi pisani podaci o njemu potiču iz 1337. godine u spisima arhiepiskopa Danila II. Ovaj zamak je preživeo nebrojeno mnogo ratova, ustanaka i buna, a za to može da zahvali upravo svojoj nepristupačnosti. Ime je dobio zbog magle koja ga često obavija, pa zaista izgleda kao da je podignut nebu pod oblake. Tvrđava ima izduženu osnovu i čini je 8 kula povezanih bedemima. Kule u tvrđavi su sa drvenim spratovima i stepenicama u unutrašnjosti. Bedemi utvrđenja su dugi 270m, dok im je širina dva metra sa grudobranom. Unutra se nalaze Mali grad, palata, rezidencijalna zgrada, crkva, bunar, rezervoar... Svakog proleća u dolini Ibra procvetaju beli i plavi jorgovani koje je po predanju posadio kralj Srbije Uroš I, kako bi pokazao svoju ljubav prema supruzi, katoličkoj kraljici Jeleni Anžujskoj, kao i da bi se ova francuska plemkinja osećala u Srbiji kao kod kuće. Tvrđava Maglič je svojevrsni simbol doline jorgovana i smatra se za jedan od najlepših i najbolje očuvanih primera srpskog vojnog graditeljstva. Pod zaštitom je Republike Srbije kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.
Goč
Iznad Vrnjačke Banje nalazi se planina Goč. Deo je severnokopaoničkog venca i spada u kategoriju nižih planina sa najvišim vrhom Ljukten (1216m). Planina Goč, udaljena od Vrnjačke Banje 13 km, predstavlja glavno izletište stanovnika, ali i gostiju Vrnjačke Banje. Goč je čuven po raznovrsnom biljnom svetu i na njemu raste preko 650 različitih biljnih vrsta od kojih su mnoge i lekovite. Jedna je od najpošumljenijih planina, sa blagom klimom i velikim brojem izvora i rečica koje otiču prema Zapadnoj Moravi na severu i Rasini na jugu. Prekriven je uglavnom bukovom, jelovom i borovom šumom. Poslednjih godina ova planina svojom bogatom prirodom i sve raznovrsnijom ponudom smeštaja postaje i jedan od turističkih centara ovog predela. U turističkom centru Dobre vode, pored istoimenog hotela, nalaze se dve ski-staze dužine 300 m za početnike i decu, sa dva ski lifta. Na 150 m od hotela nalazi se žičara dužine 1150 m i ski-staza dužine 1400 m. Zahvaljujući aktivnom radu planinarskih društava postoji veliki broj obeleženih planinarskih staza prilagođenih kako onima sa slabijom kondicijom, tako i ljubiteljima dugih šetnji planinom, što predstavlja pravi mali raj za ljubitelje planinarenja i uživanja u čistoj netaknutoj prirodi. Na Goču postoji nekoliko vidikovaca, a najpopularniji je vidikovac Krst sa koga se pruža prelep pogled. Sa Krsta se, kada je lepo vreme, mogu videti Kopaonik, Rtanj, Gledićke planine i Rudnik. Na Goču se nalazi manje poznato veštačko jezero Selište. U srcu netaknute prirode, okruženo šumom i rečicama, ono služi za vodosnabdevanje Vrnjačke Banje, pa pecanje i kupanje u jezeru nisu dozvoljeni, kao ni bilo koje aktivnosti koje mogu narušiti njegovu čistoću. Na samom Goču i na njegovim padinama, posebno uz put prema Aleksandrovcu, postoji više restorana domaće kuhinje sa odličnim tradicionalnim specijaltetima. Ono što biste svakako trebali da probate jeste čuvena pastrmka jer, zahvaljujući brojnim potocima i rečicama sa kristalno čistom vodom, na Goču postoji veliki broj ribnjaka.
Kopaonik
Kopaonik je najveći planinski masiv u Srbiji. Jedan njegov deo je zaštićena zona pod imenom nacionalni park Kopaonik, a na njemu se nalazi i najveći skijaški centar u Srbiji sa preko 55 km alpskih staza i 18 km nordijskih. Kopaonik ima skijaške staze pogodne kako za početnike, tako i za iskusne skijaše. Najviši vrh Kopaonika je Pančićev vrh, na visini od 2017 m, na kome se nalazi mauzolej čuvenog srpskog prirodnjaka po kome je i dobio ime. Na višim delovima prekriven je četinarskom šumom smrče i jele, po stranama su bukova i hrastova šuma, a na njemu se mogu naći i neki primerci endemske flore. U oblasti Jelovarnik u okviru nacionalnog parka, na nadmorskoj visini od oko 1500 m, nalazi se treći najviši vodopad u Srbiji visok 71 m. Zahvaljujući razvijenom turističkom centru sa savremenim hotelima i pratećim objektima, Kopaonik predstavlja jednu od najpopularnijih turističkih destinacija u Srbiji. Zavisno od sezone, gostima su na raspolaganju brojne aktivnosti poput snoubordinga i paraglajdinga, za one koji vole adrenalin, planinarenje (tu su Pančićev vrh za najhrabrije, kao i vrh Šiljak, Kozje stene, Markova stena za one u nešto slabijoj kondiciji), pešacke ture (Kopaonik pruža brojne (ne)utabane staze kojima se može koračati samostalno ili uz pomoć stručnih vodiča), a za one koji vole izazov, Kopaonik je obogaćen i rutama za planinski biciklizam. Tu su i raznovrsni programi za decu, a brojni sportski tereni idealni su za pripreme sportskih ekipa. Kopaonik je i destinacija za kongresni turizam.
Spomen park Popina
Spomen park Popina je memorijalni park na uzvišenju pored Popinske reke u mestu Štulac, između Vrnjačke Banje i Trstenika. Podignut je kao znak sećanja na Popinsku bitku. Na tom su mestu 13. oktobra 1941. godine Trstenički partizanski odred i Dragosinjačka četa Kraljevačkog odreda vodili višečasovnu borbu protiv delova 171. nemačke divizije. Ova bitka je ostala poznata kao jedna od prvih frontalnih borbi partizana i okupatorskih snaga, a verovatno je i poslednja udružena borba pristalica komunizma i monarhije protiv fašista. Arhitekta Bogdan Bogdanović je autor spomen-obeležja "Nišan" koje simboliše ratnika na mrtvoj straži. Spomen park kod lokalnog stanovništva, poznat i pod nazivom "Snajper", zauzima površinu od 12 hektara, a građen je od 1978. do 1980. godine.